Priča o hrabrosti, viziji i novom početku: Kako je Ana Maria Šuker izgradila Oblo Studio
Nakon više od deset godina u marketingu, Ana Maria Šuker odlučila je slijediti želju koja je godinama tiho rasla u pozadini. Danas kroz Oblo studio stvara prostore koji pričaju priče – emotivne, funkcionalne i prepoznatljive po toplim, neutralnim tonovima i atmosferi mira. U intervjuu otkriva kako je izgledala transformacija od sigurne karijere do vlastitog brenda, gdje pronalazi inspiraciju te zašto vjeruje da dom mora biti osjećaj, a ne samo estetika.
Neke promjene ne događaju se naglo – one prvo šapću, pa kucaju, pa konačno zahtijevaju da ih čujemo. Tako je i Ana Maria Šuker, nakon desetljeća u marketingu i životu brendova, odlučila stvoriti jedan – svoj vlastiti. Oblo Studio nastao je iz želje da se estetika i emocija susretnu u prostoru, iz potrebe da ono što je godinama bilo ideja postane opipljivo, toplo i osobno.
U razgovoru otkriva kako je izgledao put od korporacije do kreativnog studija koji gradi domove s karakterom, zašto intuitivno vjeruje da prostor mora disati, kako putovanja i materijali oblikuju njene projekte i zašto ne treba čekati “savršeni trenutak” za hrabar korak naprijed.
Između sigurnosti i neizvjesnosti: Kako je izgledao prvi korak u nepoznato
Što je bio onaj trenutak kada ste osjetili da više ne možete ignorirati svoj unutarnji poziv za promjenom?
To se nije dogodilo preko noći. To je bio niz malih, tihih trenutaka koji su mi godinama govorili da me nešto drugo zove. U marketingu sam provela više od desetljeća i voljela sam svoj posao, ali s vremenom sam osjetila da želim stvarati nešto vlastito, nešto opipljivo, što ima moj rukopis.
S vremenom se ono “možda jednog dana” pretvorilo u “moram sad”. Nisam donijela odluku iz nezadovoljstva, nego iz želje da slijedim ono što me stvarno ispunjava. Kad sam napokon dopustila sebi da to napravim, sve se nekako počelo slagati.
Kako ste se osjećali na početku tog puta, između sigurnog posla i nečega potpuno novog i neizvjesnog?
Bila je to mješavina straha i slobode. S jedne strane osjećaj kao da gubiš tlo pod nogama, a s druge kao da napokon dišeš punim plućima.
Kad sam pokretala Oblo studio, nisam imala tim ni sigurnu mrežu iza sebe. Sve sam radila sama, od ideje, marketinga, do dizajna i programiranja web stranice.
Ali imala sam podršku najvažnijih ljudi u svom životu, svog muža, obitelji i prijatelja. Oni su vjerovali u mene i kad sam ja sumnjala, i to mi je dalo snagu da nastavim. Kad znaš da netko stoji iza tebe, lakše je nositi i neizvjesnost i umor.
Prijavite se na newsletter
Znanje koje se preselilo iz kampanja u domove
Koliko je iskustvo iz marketinga pomoglo u izgradnji vlastitog brenda i prepoznavanju vaše publike?
Nevjerojatno puno. Marketing me naučio razumjeti ljude, njihovu motivaciju i način razmišljanja. Godinama sam radila kao Brand manager i zaista sam voljela taj posao, jer sam kroz njega imala priliku stvarati nešto iz ničega, graditi priču, identitet i emociju oko brenda. To iskustvo mi je kasnije bilo neprocjenjivo.
Danas, kroz Oblo studio, sve to znanje i osjećaj za brendiranje prenijela sam u dizajn interijera. I dalje gradim priče, samo sada kroz prostore umjesto kampanja. Znam koliko je važno da svaki detalj, od tona komunikacije do načina na koji prostor “diše”, nosi prepoznatljiv potpis. Mislim da se to osjeti i da upravo to stvara povjerenje.
Ali ono najvažnije, naučila sam vjerovati svom osjećaju. Intuicija me nikad nije iznevjerila. Kad se vodiš srcem, a ne strahom, stvari imaju drugačiji ritam. Škola daje temelje, ali stvarno učenje počinje tek kad kreneš raditi.
Rast, učenje i neprestano istraživanje
Što ste o sebi naučili kroz taj proces promjene?
Naučila sam da mogu puno više nego što sam mislila. Da mogu biti i kreativna i organizirana, i intuitivna i racionalna, sve u isto vrijeme. Kad si sam, moraš naučiti sve, od vođenja projekata do tehničkih sitnica o materijalima, izvođačima i rokovima. Ali ono najvažnije, naučila sam vjerovati svom osjećaju. Intuicija me nikad nije iznevjerila. Kad se vodiš srcem, a ne strahom, stvari imaju drugačiji ritam.
Škola daje temelje, ali stvarno učenje počinje tek kad kreneš raditi. Još uvijek puno učim, stalno istražujem, slušam online tečajeve, gledam YouTube tutorijale i čitam knjige o dizajnu.
Mislim da je to ono što me i najviše veseli, ta mogućnost da svakim danom možeš biti bolji, da nikad ne znaš sve. Upravo u tom procesu učenja i rasta pronalazim najveće zadovoljstvo.
Dom kao emocija, a ne samo estetika
Što za vas znači “dizajnirati dom”? Je li to više estetski ili emocionalni proces?
Za mene je to vrlo osoban i emotivan proces. Kad netko dođe k meni, on mi zapravo daje uvid u svoj život, kako živi, kako želi živjeti, što ga smiruje, što ga veseli. To nije samo pitanje estetike.
Naravno, volim estetiku i detalje, moj stil najviše naginje neoklasičnom minimalizmu, gdje se kombinira mirna elegancija s profinjenim, klasičnim elementima. Ali iza svake boje, svakog materijala i proporcije mora postojati osjećaj.
Mislim da ta moja potreba da stvaram prostore dolazi još iz djetinjstva. Moji roditelji su uvijek nešto gradili, mijenjali i dodavali, u našem je domu stalno bilo nekog stvaranja, pomicanja granica. Inače sam rodom iz Šibenika i vjerujem da sam upravo od njih naslijedila taj poriv da stvaram, uređujem i mijenjam okruženje. Dizajnirati dom za mene znači pretočiti sve te emocije, sjećanja i navike u prostor koji odražava tko si i kako želiš živjeti.
Inspiracija u putovanjima, kulturama, knjigama i svakodnevici
Kako pristupate svakom novom projektu, od prve ideje do trenutka kada klijent uđe u gotov prostor?
Sve počinje razgovorom. Volim razumjeti kako klijent živi, što mu prostor znači, što mu nedostaje. Zatim slijedi konceptualna faza, istraživanje, moodboard i stvaranje priče kroz tonove, materijale i teksture. U fazi realizacije uključena sam u sve, jer želim da svaka odluka, svaki spoj materijala i svaki detalj bude točno onakav kakav sam zamislila. Možda je to zato što sam perfekcionist, ali vjerujem da upravo to čini razliku.
Imate li neki poseban ritual ili “tajni sastojak” koji svaki prostor učini toplijim i osobnijim?
Moj “tajni sastojak” je uvijek osjećaj. Uvijek pokušavam unijeti toplinu kroz svjetlo, teksture i male detalje koji prostoru daju život. Volim prirodne materijale, drvo, kamen i lan, jer imaju autentičnost i nepretencioznu ljepotu.
Ne vjerujem u pretjerano stilizirane prostore. Dom mora imati dozu nesavršenosti, one male “ljudske” tragove koji ga čine stvarnim. Tek tada prostor počinje disati.
Obožavam kad klijent unese nešto svoje u projekt, neki predmet s pričom, naslijeđe ili detalj koji ima emotivnu vrijednost. U jednom od posljednjih projekata trebala sam u suvremeni stan uklopiti dva stara ormara za knjige koji su imali snažan vintage karakter, s robusnim drvetom i patinom vremena. Na kraju su se pokazali kao središnji element prostora, unijeli su toplinu, povijest i onu posebnu dušu koju nijedan novi komad ne može nadomjestiti.
Kako uspijevate pronaći ravnotežu između funkcionalnosti i emocije u dizajnu?
Za mene su funkcionalnost i emocija jednako važni, jedno ne može postojati bez drugog. Uvijek krećem od načina života. Tek kad je sve logično, praktično i udobno, mogu graditi emociju kroz atmosferu.
Volim kad prostor izgleda mirno, ali ima slojevitost, kad možeš svaki put otkriti nešto novo, bilo u strukturi, svjetlu ili detalju. To je ravnoteža koju tražim u svakom projektu.
Gdje pronalazite inspiraciju, u putovanjima, ljudima, prirodi ili svakodnevnim trenucima?
U svemu pomalo, ali putovanja su za mene uvijek bila najveći izvor inspiracije. Volim promatrati kako ljudi žive, kakvi su im prostori, materijali, svjetlo, energija.
U Meksiku, na Yucatánu, oduševili su me interijeri u kojima se stari kolonijalni elementi isprepliću s modernim detaljima. Sve je prozračno, s puno svjetla i tekstura, a priroda je uvijek prisutna kroz boje, materijale i otvorene prostore. To je spoj tradicije i suvremenosti koji me potpuno osvojio.
U Italiji, posebno u Pugliji, dogodio se onaj trenutak koji je u meni probudio želju za dizajnom interijera. U staroj masseriji u kojoj smo spavali pronašla sam knjigu o interijerima baš tog dijela Italije, Valle d’Itrie. Listala sam je i osjećala kao da me svaka stranica vuče u taj svijet. Ostatak putovanja, punih sedam dana, pokušavali smo pronaći tu knjigu u knjižarama u svakom mjestu u kojem smo se zaustavili, ali je nikad nisam uspjela naći. Možda je baš zato ostala simbolično, kao početak nečeg novog.
A Španjolska me, s druge strane, uvijek inspirira svojom toplinom i lakoćom življenja. Njihovi interijeri su puni svjetla, prirodnih tonova, tekstila i keramike, svega onoga što prostoru daje osjećaj života i autentičnosti.
I danas, kad se vraćam s putovanja, u koferu su mi uvijek knjige o dizajnu. To su moji suveniri, uspomene koje kasnije pronađu svoj put u Oblo studio i u svaki prostor koji stvaram.
Toplina, neutralne palete i tiha elegancija
Kako izgleda vaš vlastiti dom, odražava li u potpunosti vaš stil i filozofiju dizajna?
Moj dom je vrlo miran i minimalistički, ali s toplinom. Volim neutralne tonove, svijetle zidove, prirodno drvo i teksture koje daju mekoću. Zidovi imaju štukature jer volim taj neoklasični dodir, a sve zajedno djeluje umirujuće i skladno.
Ne volim prenatrpane prostore, volim kad svaka stvar ima svoje mjesto i razlog. Moj dom je odraz mene, jednostavan, funkcionalan i s naglaskom na atmosferu.
Ipak, ima i nekoliko detalja koji nose osobnu priču, stara pisaća mašina koju sam naslijedila od djeda, koji je bio profesor matematike i fizike, umjetničke slike iz našeg obiteljskog stana. Ti sitni detalji čine prostor živim i podsjećaju me na ono odakle dolazim, a mislim da svaki dom treba imati barem malo toga.
Koja je boja, tekstura ili atmosfera trenutno “vaš potpis”?
Topli neutralni tonovi, svijetle nijanse kamena, teksture lana, svile i drveta. Volim zagasite, ali tople palete, one koje djeluju smirujuće, ali sofisticirano. Atmosfera mi je najvažnija, volim kad prostor odiše spokojem, kad ima onu “tišinu” koja te odmah opusti. To je, rekla bih, moj potpis.
Škola strpljenja: najteži dio stvaranja brenda od nule
Što vam je bilo najteže u gradnji Oblo Studija i kako ste zadržali vjeru u sebe?
Najteže mi je bilo nositi se s činjenicom da sve radim sama. Kad gradiš nešto iz ničega, nemaš podršku tima ni sigurnu mrežu, svaka odluka, svaka pogreška i svaka pobjeda su tvoje. Ali istovremeno, to je i ono najljepše. Oblo studio postoji tek nepunih jedanaest mjeseci, a ja osjećam kao da sam kroz to vrijeme prošla školu hrabrosti, organizacije i samopouzdanja.
Vjeru sam zadržala zahvaljujući ljudima oko sebe, svom mužu i obitelji koji su mi bili oslonac, ali i prijateljicama s kojima sam na kavama danima razrađivala ideje i “gnjavila” ih pitanjem kako da nazovem studio. I onda je, na jednoj od tih kava, prijateljica rekla: “Pa ti uvijek crtaš nešto oblo.” I to je bilo to. Oblo. Jednostavno, toplo i potpuno moje.
Ti trenuci zajedništva podsjetili su me da, iako sve radim sama, nisam sama. Bez te podrške, Oblo ne bi imao onu toplinu i dušu kakvu danas ima. I dalje ima dana kad je teško, kad energija padne i kad se pitam mogu li ja to sve sama izgurati. Ali svaki put se dogodi neka mala sitnica, poruka klijenta, nova ideja ili lijepa reakcija, koja me podsjeti zašto sam krenula ovim putem.
Znam da će neko vrijeme još biti zahtjevno, ali osjećam da je svakim danom sve lakše. Kad nešto gradiš iz srca, svaki korak, ma koliko mali bio, vrijedi.
Postoji li neki trenutak ili reakcija klijenta koji vam je ostao posebno urezan u sjećanje?
Da, jedan trenutak mi je posebno drag. Radila sam projekt u Stonu i klijent je, nakon što su stolari završili s postavljanjem, poslao prve fotografije prostora. Rekao je: “Sve izgleda točno kao na renderu.” To je bio trenutak kad sam osjetila čistu radost i ponos. Kad vidiš da se ideja koju si mjesecima stvarala pretvorila u stvarnost, to je neopisiv osjećaj. To je za mene pravi uspjeh, kad vizija postane stvarnost i kad znaš da si pogodio bit.
Što vam je najveći izazov prilikom realizacije projekata?
Definitivno organizacija i koordinacija svih uključenih. Kada radiš sam, moraš biti i dizajner i logističar i posrednik. Naučila sam da je svaki projekt i lekcija o strpljenju. Najveći izazov je uskladiti perfekcionizam s realnošću, pronaći ravnotežu između onoga što želiš i onoga što je izvedivo. Ali kad vidiš gotov prostor, sve to postane nevažno.
Oblo Studio u budućnosti – bez žurbe, s vizijom i karakterom
Slušaju li vas klijenti, slušaju li vaše prijedloge? Kako pronalazite kompromise?
Većinom da, jer mislim da osjete da mi je stvarno stalo. Nikad ne namećem rješenja, već objašnjavam, pokazujem i argumentiram. Kad im pokažeš zašto nešto funkcionira i kako će se osjećati u tom prostoru, sve postane jednostavnije. Kompromisi su sastavni dio svakog projekta, ali nikad ne radim nešto što bi umanjilo kvalitetu ili estetiku prostora. Povjerenje se gradi iskrenim pristupom i to se uvijek isplati.
Što biste poručili svima koji osjećaju potrebu za promjenom, ali se još nisu usudili napraviti prvi korak?
Da ne čekaju da sve bude savršeno, jer savršen trenutak ne postoji.Strah neće nestati, ali on nije neprijatelj, on je dokaz da ti je stalo.Kreni malim koracima, ali kreni. Meni je trebalo vremena da skupim hrabrost, ali danas znam da je to bila najbolja odluka koju sam donijela.Promjena je uvijek rizik, ali još je veći rizik ostati negdje gdje više ne rasteš.
Kako zamišljate budućnost Oblo Studija i sebe u toj priči?
Vidim Oblo Studio kako raste organski, bez žurbe. Ne sanjam o velikom uredu i timu od deset ljudi, nego o tome da svaki projekt ima smisao i prepoznatljivost.
Voljela bih jednog dana proširiti priču, možda kroz kolekciju interijerskih detalja ili suradnje s drugim kreativcima. A sebe i dalje vidim u stvaranju, u miru, u procesu, u prostoru koji priča priče. U tome sam pronašla svoj ritam i ne bih ga mijenjala ni za što.
FOTOGRAFIJE: Oblo Studio
